07.07.2014.
Ogromna je razlika između vožnje po asfaltnoj cesti ili makadamu, odnosno po šumskim putevima i brdsko planinskim krajevima. I jedan i drugi način vožnje ima gomilu zanimljivosti, prednosti i ali i brojne nedostatke. Nažalost zaljubljenici u biciklizam, poglavito oni mlađi, a zatim ono stariji koji ulaze u čarobni svijet rekrativnog pedaliranja, tek poslije duljeg vremena spoznaju pravu istinu o onome što ih čeka na biciklističkim vožnjama.
Cilj ovog napisa je ukazati na neke sitnice (čitaj jako bitne stvari) koje u startu nije lako uočiti i prepoznati, a kasnije vas mogu skupo koštati. Pa krenimo redom…
Prednosti cestovnog pedaliranja:
- Pokrivenost GSM signalom je vrlo dobra, pa je lako dozvati pomoć u slučaju bilo kakve nevolje. Naime, većina modernih biciklista pedalira bez ikakvog alata pa im je pomoć neophodna kod bilo kakvog kvara ili banalnog bušenja gume. U slučaju ozbiljnijeg pada ili ozlijede baš svakom treba “signal” za poziv pomoći ili učestali prolazak ljudi koji će zastati i priskočiti u nevolji. Ne treba smetnuti s uma i činjenicu da mnogi od nas tijekom rekreacije moraju obaviti (čitaj primiti) važan poslovni razgovor ili se poslužiti: SMS-om, MMS-om, E-mail-om, Viber-orm ili Skype-om. To nije baš poželjno niti zgodno ali što se mora – mora se…
- Kvarovi na biciklu, bušenje guma, i općenito zamor materijala je višestruko manji no što je to slučaj kod izvancestovnog biciklizma. Ako zanemarimo prisustvo motornih vozila, na cesti je najveći problem blato koje traktori izvuku na križanjima sa poljskim putevima;
- Na asfaltu i/ili pokraj njega, možemo sresti veći broj ljudi i vidjeti više zanimljivih mjesta, što je posebno važno na duljim turama. U brdima i šumama je sve potpuno identično i vrlo monotono. Tek na međugradskim vožnjama možemo doživjeti svijet i vidjeti ili susretati druge bicikliste, zanimljive ljude, rijeke, jezera, građevine, domaće životinje, uživati u modernom načinu života odnosno spojiti najbolje iz oba svijeta;
- Samo cestovni režim vožnje omogućuje postavljanje kvalitetnih i neophodnih dodataka na bicikl (rasvjetna tijela, blatobrani, zvonce, brojne torbice, alat, najmanje dva ili još bolje bidona sa vodom, bisage i drugu opremu;
- Na spustu je moguće postojeći iznimne velike brzine, koje mogu preći 70km/h na MTB biciklu i znatno više na trkaćem (cestovnom) biciklu. Osjećaj na spustu je upravo fantastičan i teško ga je riječima opisati. No treba biti oprezan i misliti unaprijed.
- Vozeći se asfaltnim cestama možete preći u danu više stotina kilometara, što u off road načinu nije moguće niti u snovima.
- Blatobrani omogućuju vožnju po mokrom i blatnom kolniku, poslije čega i dalje imate suhu odjeću i dobar izgled. 🙂
- Po cesti je moguće voziti tijekom svih godišnjih doba.
Nedostaci bicikliranja po asfaltu:
- Velika je opasnost od pogibelji jer vozači automobila, kamiona i traktora često divljaju i zanemaruju prisustvo biciklista na cesti. Većina vozače motornih vozila (njih 99%) nije sposobna procijeniti brzinu kojom se kreće bicikl što rezultira oduzimanjem prednosti i brojnim vrlo neugodnim situacijama. Tu se ne radi o pojedinačnim ispadima, već o pravilu koje se događa vrlo često! 🙁
- Po bicikliste su iznimno opasni kamioni sa prikolicama koji pretječu i ulaze u škare, pri čemu kamion prođe na metar ili dva razdaljine od bicikla, ali zato zadnji kraj priključnog vozila (prikolice) zna proći na svega 10-ak centimetara od nezaštićenog biciklista. Tlak zraka je iznimno visok kada takva grdosija prođe što izaziva snažno zanošenje i mogući gubitak kontrole;
- Na malim lokalnim (seoskim) cestama ima popriličan broj pijanih vozača koji dane provode oblokavajući se ispred trgovina ili u radeći teške poslove. Oni ne voze dugo i daleko, ne iživljavaju se na cesti, ali imaju zamagljen vid i usporene reakcije. Treba obratiti pozornost, maknuti se, držati odstojanje, misliti i za njih…
- Na lokalnim cestama seljaci često ostavljaju automobile, traktore i prikolice na cesti ili pokraj nje (50-75% vozila je na cesti), pa se događa da tijekom vožnje takav objekt samo iskrsne ispred vas!
- Vozači automobila često pretječu bicikle i odmah potom skreću desno pri čemu je potrebno kočiti i izbjegavati udarac u zadnji kraj ili desnu stranu automobila;
- Isti ti vozači automobila se često uključuju u promet bez razmišljanja i procjene kojom se bicikl kreće, pri čemu oduzimaju prednost i dovode u opasnost bicikliste;
- Isto tako, vozači mopeda često pretječu i odmah skreću na desnu stranu misleći valjda kako biciklist vozi 10km/h i da mu treba još pola sata do tog mjesta… Pri tome zaboravljaju da biciklisti voze od 25 do 35 km/h, a oni u takvim situacijama voze brzinom od približno 40km/h;
- Pokrivenost GSM signalom je izvrsna samo u ravničarskim krajevima i zadovoljavajuća u stjenovitim planinskim predjelim zbog refleksije signala, ali u brskim krajevima sa puno šuma signala nema i po nekoliko kilometara;
- Iz svih pobrojanih razloga treba, kad god je to moguće, izbjegavati glavne prometnice! Ne treba birati najkraći put jer je užitaka i sigurnost na malim sporednim asfaltnim cestama znatno veća, a takvih lokalnih puteva Hrvatskoj i susjednim zemljama ima na pretek;
- Na dugotrajnom spustu se potižu iznimno velika ubrzanja pa je potrebno kontinuirano kočenje kako ne biste izgubili kontrola i upravljivost. U slučaju pada ili nailaska na prepreku na cesti (vozilo u kvaru ili zastoj) jednostavno vam nema spasa. Dodatno, kada imate 30-40kg tereta na biciklu, trebate uistinu kvalitetne i ispravne kočnice, a vrijeme rekacije mora biti unaprijed planirano.
- Na selu (katkada i u gradu) često vreba opasnost od lokalnih biciklista i mještana koji prelaze ulicu kao da su sudionici bajke “Pale sam na svijetu”. Većina pješaka se oslanja isključivo na sluh i ako nema buke automobilskog motora – smatraju se sigurnima i zaštićenima. 🙁
Prednosti bicikliranja daleko od asfalta:
- Uglavnom je riječ o adrenalinu, koji kola žilama. Tijekom uspona nema uzbuđenja, jer se vozi polako i teško. Osjećate curenje znoja po licu i leđima, napetost i bol u mišićima, silan umor i imate iznimno visoku temperaturu, ali zato na spustu, tijekom jurnjave i skakutanja zna biti uistinu uzbudljivo. Sa porastom brzine, duljine staze i nagibima – raste uzbuđenje i zadovoljstvo. No, zaljubljenici u adrenalin nisu biciklisti u pravom smislu riječi! Oni u 99% slučajeva dolaze automobilima na vrh nekog gorja (npr. Kapavca i onda se sjure dolje u podnožje planine) i to je to!
- Izvan ceste je bitno manje bahatih vozača motornih vozila, pa je sloboda kretanja nešto veća;
- U šumama je zrak znatno hladniji i kvalitetniji, što pogoduje bronhijama i organizmu u cijelosti;
- Samo izvan asfaltne ceste možete doživjeti susret sa divljim životinjama poput: lisice, divlje svinje, srne, vjeverice, jazavce, zečeve, rode, labude, divlje patke, sove i sve one lijepe ptice močvarice. Katkada kad je povoljan vjetar možete i po 10 minuta promatrati pojedine životinje na vrlo malim rastojanjima.
Nedostaci brdskog odnosno “off road” pedaliranja:
- Zamor materijala je višestruko veći. Najviše problema radi blato, pijesak i sitno kamenje zbog čega strada: lanac, zupčanici, mjenjači, gume, a uslijed vibracija i impulsnog opterećenja dolazi do napuklina na upravljaču, obručima (felge) i okviru (rama);
- Brdski bicikli ne trpe dodatke (blatobrani, svjetla, torbe i bisage) pa su takve vožnje znatno manje komforne, vozači su redoviti prljavi kao svinje, vožnje su kraće i luđe.
- Kod uspona i čestog mijenjanja brzina pod velikim opterećenjem dolazi do znatnih oštećenja lanca i lančanika, i velika je opasnost do pucanja lanca. Tada dolazi do naglog gubitka uzgona, oslonca i vrlo opasnih situacija jer se ostaje bez kontrole u trenutku kada je najviše trebate i najmanje očekujete;
- Servis bicikla je potrebno raditi češće, sukladno tome je znatno skuplje održavanje i financijski izdatak;
- Kada pukne žbica velika je opasnost od pucanja ili deformiranja kotača što za posljedicu može imati gubitak kontrole, pad i strašne ozljede. Pucanje žbice na cesti se u 99% čuje jer proizvede karakterističan zvuk i može se pravodobno reagirati. Na brdu to nije slučaj;
- Opasnost od pada je znatno veća, a posljedice teže ukoliko dođe do udarca u drvo ili prevrtanja i pada u dubinu;
- U šumskom i brdskom dijelu staze obično nema GSM signala pa je nemoguće pozvati pomoć u slučaju pada, ozljeda ili većih kvarova;
- Na šumskim stazama nitko ne očekuje bicikliste, pa lokalni vozači neregistriranih automobila, lovci i krivolovci često znaju divljati i raditi razne majmunarije, što može biti vrlo opasno jer zbog vjetra i šuma koje proizvodi zrak ili potok pa ne možemo na vrijeme čuti njihov dolazak, niti ih vidimo zbog drveća i zavoja. Takvi iznenadni susreti mogu biti iznimno opasni. Sve je više motocikala, quad-ova, šumskih radnika, skupljača gljiva, ljekovitih trava, kestena, lješnjaka itd. koji svakako voze i parkiraju jer ne očekuju susrete bliske vrste;
- Kod prolaska traktora i automobila diže se ogromna prašina, koja umornog, znojnog i zraka željnog biciklista jednostavno zaguši i uljepi. Nažalost većina onih koji upravljaju motornim vozilima nikada neće stati ili usporiti, većina njih namjerno daje gas i smije se na sav glas. Tek 1 od 100 vozača stane ili znatnije uspori motorno vozilo. U takvim situacijama je dobro gledati na koju stranu ide prašina i sukladno tome odabrati stranu ceste.
- Izvan asfalta je moguće voziti samo za lijepog i suhog vremena, sve ostalo je čisti mazohizam.
Ima toga još, ali se bojim da nećete imati strpljenja čitati sva moja naklapanja na zadanu temu, a niti ja ne znam baš sve, niti se mogu svega sjetiti.
Bilo, kako bilo, neka vas ovaj tekst ne obeshrabri. Cilj napisa je podijeliti nagomilano iskustvo nakupljeno tijekom mnogih kilometara na biciklu koje sam prestao brojati kad je brojač pokazao 50.000 km. 😉 Danas pratim samo dvije stvari trenutačnu brzinu i temperaturu – sve drugo je čisti užitak. 🙂
Miša Nicinger