na2kotača.net

na2kotača.net

Biciklom do zdravlja

Biciklistička subota “Slatina – Beli Manastir”

16.08.2014.

20140816_slatina_beli_manastir_mala

Umjesto topline ljeta, vožnju započinjem u svježe i prohladno jutro koje više podsjeća na prve dane jeseni. Srećom kiša se ispadala tijekom ne(r)voznog petka, pa se subotnja biciklistička vožnja, tijekom punih 13 sati pedaliranja, pokazala ugodnom i nimalo hladnom. 🙂

Iako je nekim čudom čak i Narodni radio objavio događaj to jest moju najavu vožnje po Slavoniji i Baranji (po sistemu dobar glas daleko se čuje) ni ove subote nitko nije došao na mjesto okupljanja.

U konačnici je vožnja ipak protekla u dobrom društvu, iako bih se bolje osjećao sa još jednim parom lijepih nogu. Naime, pokazalo se da ja uopće nisam dosadan, ne pričam puno, pozorno osluškujem vlastite misli i primisli, zvuke koje proizvodi bicikl i ostali sudionici u prometu. 🙂 Ukratko sve se može kad se hoće ili kad se mora… 😉

Dijelovi staze koje sam u ranijim vožnjama prošao, ovoga puta nisu praćene okom kamere kao prvi put, iako je meni svaki put kao prvi put. 😉 Naglasak je stavljen na detalje koji su prošli neopaženo.

Nažalost, i ovoga puta nisam imao volje svaki put stati i okrenuti se da bih fotkao neku zanimljivost. Isprva sam prolazio pokraj interesantnih motiva, a onda me grižnja savjesti počela proganjati. Ukoliko bih stalno iščekivao neki super zanimljiv motiv na kraju bi fotogalerija bila potpuno prazna. Sada mi je žao što nisam stao svaki put kada sam uočio motiv vrijedan fotkanja, a bilo je toga… No nitko nije savršen, pa tako ni ja (iako sam blizu). A ni vama neće ništa otpasti ako me budete malo hvalili, preporučivali ili kupili monografiju. 😉

Volio bih više fotkati ljude i posebice djecu, ali s obzirom na to kao se odrasli ponašaju kad vide kameru i na sve moguće budalaške zakone kada su u pitanju fotografije djece, od toga sam davnih dana odustao. Mrsko mi je objašnjavati i moljakati nešto tako trivijalno… Zašto uopće fotografirati djecu? Zato jer su djeca simpatična, vesela, lijepa, zanimljiva, slatka, prirodna, opuštena… Na primjer na ovoj sam vožnji dobio dva prekrasna osmjeha od dvije malene djevojčice. Prvi smiješak sam pokupio tijekom doručka u Našicama, a drugi za vrijeme ručka u Belom Manastiru. Oba puta sam imao ugodne razgovore sa bakama, a bebačima sam uzvratio smiješak, ali sam se suzdržavao od želje da te krasne trenutke ovjekovječim. Da su mame ili tate bile prisutne bilo bi lakše tražiti dozvolu.

U svoju obranu moram dodati još jedan detalj – 90% fotografija je nastalo tijekom vožnje, dakle bez mogućnosti kadriranja i odabira najboljeg kuta gledanja, bez ponavljanja, itd. Po sistemu opališ pa kako ispadne. Hvala ti Bože na “idiotima” bez njih bi sve ovo bilo mutno i jadno. I još nešto… Fotke su zanimljive onoliko koliko su zanimljivi ljudi, objekti i događaji na trasi putovanja. Nemoguće je napuniti fotogaleriju na pustopoljini ili u šumi… Trudio sam se pohvatati što više spomenika, iako su oni često skriveni raslinjem, a cilj putovanja ipak nije fotografija, o kojoj sada toliko puno pišem, već rekreacija i bijeg od svakodnevice. Dosta o tome…

Tijekom puta sam imao lijepo vrijeme sa svega nekoliko kapi kiše, bez vjetra koji zna jako ometati vožnji i snimanje. Jedino iznenađenje na cijelom putu  bio je mali ali kontinuirani uspon od Osijeka do Belog Manastira, za koga nisam znao. Sada znam zašto su Kneževi Vinogradi baš tamo. Srećom Bijeli Samostan se smjestio malo sjevero-zapadno u odnosu na najveće brdo i nije na samom vrhu.

Zahvaljujući niskoj temperaturi koja se kretala od 18 do 26°C utrošak vode je bio takoreći minimalan. Prolio sam svega nekoliko litara znoja i popio isto toliko tekućine, iako Endomondo spominje hektolitre vode (12 l). Prosječna brzina koju pokazuje Endomodno je znatno niža (16,7km/h) od stvarne (21,3km/h) s obzirom da program radi i dok fotkam, sjedim i radim pauze. Pokazalo se da nije dobro uključiti automatsku pauzu jer se program zna “pogubiti” i tada “ode mast u propast”. 😉 Zato je još uvijek dobro kombinirati dvije različite tehnike GPS i brzinomjer na biciklu koji savršeno odrađuje mnoge poslove (prosječna brzina, max brzina, vrijeme trajanja vožnje, broj prijeđenih kilometara, temperatura,…).

U 13 sati pedaliranja, sa povelikim teretom na biciklu, uspio sam prevaliti 225 km i ne mogu reći da je bilo odveć teško. Nije, iako sam prvi put osim doručka i ručka imao krizu “slatkog” pa je neka bijedna samoposluga na povratku poslužila za kupnju keksa i čokolade. Kažem bijedna jer su imali točno dvije tri vrste čokolade. Nisam mogao vjerovati svojim očima. No preživio sam. 🙂

Od mjesta u Slavoniji bih izdvojio Našice i Belišće. Našice za slavonske prilike izgleda kao grad iz bajke, onako po svemu, a Belišće jer ima prekrasne biciklističke staze po gradu. Oni zacijelo nisu bogatiji od ostatka Slavonije niti od Slatine. Očito je da imaju znatno naprednije ljude na odgovarajućim položajima u gradu. Treba otići tamo i kidnapirati nekoliko sposobnih…

Ukupno gledano Baranja je druga država! Nešto poput Švicarske u odnosu na ostatak istočne Hrvatske. Spomenuo bih samo mjesta kroz koja sam prošao: Švajcarnica, Čeminac i Kozarac. Ne, nisu samo kuće i naselja uređena, isto vrijedi i za polja… Nažalost video zapis iz Čeminca je mutan i neupotrebljiv. I te ljude treba “copy/paste” i nekako dovući u naš kraj. 🙂 Vjerujem da su i druga sela lijepa, ali jednostavno nisam mogao sve to obići. Bilo bi dobro otići u Baranju za vikend (petak, subota, nedjelja) sa šatorom i zaista obići sve… No to je već jedna sasvim druga disciplina za koju trenutačno nisam spreman…

Miša Nicinger

1 comment

  1. Slika br. 108 biciklistička staza na kojoj svaki dan znoj proljevam, a i Ivan sa suprugom trčkara po njoj desetak kilometra. Ne znam što reći… koliko čovjek lud mora biti da provede na biciklu trinaest sati. U svakom slučaju bravo majstore.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*