05. – 07.08.2022.

Iako smo oboje samozaposleni, iskoristili smo državni praznik (petak) i spojili 3 dana za ovu malu, ali uistinu vruću (+37°C) biciklističku turu po Slavoniji. Pripreme su trajale kratko i sastojale se uglavnom od nabavke prehrambenih artikala, jer sve drugo imamo uvijek spremno (noge, bicikle i opremu). Ipak, u zadnji tren Marija pravi pokrivalo za glavu (trokutastu maramu) koja ide ispod kacige i štiti ponajviše vrat od UV zraka. Istovremeno, unatoč paklenim vrućinama, umjesto kratkih rukava i nogavica oblačimo duge majice bijele boje, jer Sunce je izvor života, ali i smrtni neprijatelj kože… Inače uvijek nosimo isključivo žute majice!

Naši su bicikli, za ovu prigodu, bili standardno pretovareni i manje stabilni za vožnju. Na upravljanje posebno utječe teret na prednjem dijelu, a tu mi se nalazi šator i nešto opreme (torbica, elektronika, solarni paneli, voda). No, sve to nije prepreka za slatke muke koje su pred nama… Pedaliramo puni energije i već na izlasku iz Slatine uočavam kuću sa gomilom lastavičjih gnijezda. Jeee… 🙂 Oduševljeno snimam foto i video kadrove, pomalo u nevjerici, jer današnji ljudi redovito tjeraju lastavice sa svojih ružnih i sterilno tužnih fasada. Nažalost, ljudska vrsta je najveći zagađivač i problem planeta Zemlja, i bilo bi bolje da nas nema. 🙁

Umjesto 8, imamo samo 7 držača bidona i nosimo tek 7 bočica vode od 750 ml. što daje ukupno 5,25 litara dragocjene tekućine. No, trošimo je nevjerojatnom brzinom i stalno smo u pokušaju nadopune. Još i još… Po selima nigdje nema žive duše, sve je zatvoreno, a na grobljima tek povremeno uspijevamo pronaći vodu iz vodovoda. Sve je više novih kapelica, pa se nadam i novim pipama sa tekućom vodom u budućnosti.

Putem nailazimo na jedno lijepo i začudo cijelo ogledalo koje omogućuje bolju preglednost na cesti. Kasnije nailazimo na veliki broj polupanih i maksimalno zaprljanih zrcala koja ne ispunjavaju svoju zadaću. Nisu se iskazali ni cestari, a ni oni kreteni koji ih razbijaju kamenjem dok vježbaju gađanje. 🙁

Za prvi dan puta umjesto asfalta (Slatina – Donji Miholjac – Belišće) biram rutu koja ide po selima (sredina između D. Miholjca i Našica) i šumskim makadamskim cestama. To je ujedno i prva pogreška. Prolazimo skretanje za Rajino Polje i okrećemo se u Suhoj Mlaki, pa lovimo smjer za “Krivaja Pustara”. Ponovno se pokazalo, da je preko-preče, a naokolo bliže. Ukratko, ne treba nikada ići na makadam i sumnjive šumske ceste ako imate teret na biciklu. Kraj priče! A možda i ne… Našu, planiranu hladovinu su prije 10-ak godina porezali šumari. 🙁 Sa druge strane, tih desetak kilometara lutanja makadamom i besmisleno kruženje su nam popravili ukupni rezultat 🙂 jer plan je bio napraviti ~190 km.

Na jednom dijelu šumske ceste nailazimo na dva praseta u igri i zaustavljamo se. Pravimo buku (zvonimo, galamimo, plješćemo) i čekamo da se maknu, jer se u blizini nalazi mama prasica koja može biti agresivna u želji da zaštiti svoje svinjsko potomstvo. Nažalost baš tamo su Mariju krvnički izboli obadi i komarci. 🙁 Malo dalje nailazimo na dvije aktivne plinske bušotine, pa koristim gužvu da se malo naslikavam pokraj moćnih vijaka i ventila. Plin izlazi – lova curi, više Mađarima, manje Hrvatima. Stvarno mi nije jasno, gdje je pamet bila onim imbecilima koji su prodali naftnu industriju MOL-u i zašto!?

Poslije nekoliko sati truckanja i prženja na makadamu, uspijevamo se dokopati malo hlada i napokon asfalta, a tu nailazimo na tzv. “biciklističke staze” koje je financirala, a tko drugi nego EU. Nažalost većina tih EU financiranih projekata je čisti lopovluk, jer nikada nisu napravili ni metra biciklističkih staza. Samo postave table i putokaze. Table izgube pigmentaciju i glume strašila, a putokazi se pokradu ili ih zatru poljoprivredni i šumski strojevi. I nikome ništa. A milijuni eura su u pitanju. Bitno je da se izvođači bliski vlasti “potkože”. Jadno. 🙁 Kako se kilometri nižu, tako stalno nailazimo na brojne EU oznake. Lijepo je to, ali i tužno. Jer  vidimo da je najmanje pola dobrih stvari (lokalne ceste, voćni nasadi, farme i OPG-ovi) financirano iz fondova EU. A što smo mi napravili osim rasprodaje i privatizacijske pljačke. Prelijepa je Slavonija, ali povremeno vrlo tužna…

Povremeno zastajemo i uživamo u dobrim kavama, ledeno hladnoj vodi i kvalitetnoj usluzi, a cijene iznenađujuće niske, za razliku od morske obale gdje vam ugostitelji skidaju kožu sa leđa…

U konačnici pred Belišćem – nova i raskošna biciklistička staza, ali u kanalima svuda ima gomila smeća (plastika, boce, odjeća, stiropora).

I tu slijedi druga pogreška. Umjesto da poslušamo Velimira Rupčića iz Bistrinaca, koji nam je savjetovao kupanje i noćenje na “Bistrinačkoj plaži” slušamo savjet biciklista iz Belišća i odlazimo na “Belišćansku plažu” gdje je lijepo i ugodno za kupanje u čistoj i toploj Dravi. Krasno je i puno ljudi, a industrijsko postrojenje za pročišćavanje vode na drugoj obali – nije jako bučno. Velimir nam dolazi u kraći posjet i donosi nekoliko litara vode i spašava nas od dehidracije. Ulogorimo se i smjestimo na spavanje, i tada “klik” netko je uključio dodatne pumpe i agregate, i razina podnošljive buke se utrostručila. Bilo je teško spavati u tim uvjetima… 🙁

Ujutro spremamo kamp i vraćamo ga u prvobitno stanje, a sve naše smeće nosimo sa sobom, dakako do prve kante za otpatke u gradu. Ovo nažalost mnogi ne prakticiraju. Vozimo prema Boroviku via Koška (sterilno i tužno naselje bez ijednog drveta) uz nešto više napora, jer kad prođemo Podgorač kreću obronci Dilj Gore i oznake poput “spust / uspon 10%”. Kad se spuštate to je ~60 km/h bez okretanja pedala, a na usponu “mila majko”. 🙂

Jezero Borovik je lijepo i vrlo osvježavajuće kada je riječ o kupanju. Obale su prepuno ribiča, izletnika i onih koji kampiraju po nekiliko dana. Viđamo, Hrvate, Mađare, Ukrajince, Čehe i jedva pronalazimo mirno mjesto. Bukvalno čekamo da se mladi par iz Požege spremi i oslobodi nam mjesto za šator. Čistimo smeće koje se tamo već drugo ostavlja, ali ga nemamo gdje odnijeti, jer jedan veliki kontejner ima i previše smeća, a sutradan ga zatičemo prevrnutoga. Ljudi, ribiči, izletnici, se ponašaju vrlo neodgovorno prema prirodi, a ovoga puta su izgleda i divlje životinje u potrazi za ostacima hrane dodatno raskopale vreće. WC u šumi je je prava lutrija, jer sve je prepuno izmeta i toalet papira. Ne znam kako to riješiti… 🙁

Očekujemo mirnu noć i odmor iz snova. Pojačava se vjetar i topola iznad glava ugodno šuška, cvrčci cvrče i dosta buče. Ni ovdje se ne uspijevam naspavati, jer vjetar huči, buči, otkida listove, kotrlja travu. 🙂  Dakako, to je samo navika i stanje mog pokvarenog gradskog uma. Home sweet home. 🙂 Ne žalim se, samo primjećujem koliko sam postao ovisnik o vlastitom domu i komforu. Volim kampiranje, ali očito vrućina, umor i buka dodatno opterećuju mozak i tijelo… Očito i za “reset” treba vremena.

Povratak do Podgorača je nešto zahtjevniji, no krenuli smo iza 7 sati, kad je vani svježije (~20°C) pa je sve bilo puno lakše i ugodnije za pedaliranje. Čak je i Marija iznenađena kako su naizgled teški usponi prošli glatko i bez većih napora.

Promatramo polja kukuruza, soje, suncokreta. Tek poneka njiva se zeleni, a ostatak izgleda kao da je sredina jeseni (listopad mjesec) jer klima nije kao što je nekad bila… Kanali su 90% presahnuli, a rječice Vučica i Vojlovica i neki nepoznati kanali imaju puno ribe. Jedino rijeka Voćinka izgleda baš tužno, suho, muljevito i bez ribe.

Konačni rezultat naše male avanture – 214 km ~ 800 m visinske razlike (moj Garmin pokazuje  796 m, a Garmin od Marije preko 900 m). Nažalost “Relive” ne dozvoljava 3d vizualizaciju sportskih aktivnosti koje traju dulje od 12 sati.

Nažalost zbog vrućine i odsustva ljudi na ulicama, izostali su spontani susreti i snimanje dobrih ljudi i slučajnih prolaznika, no video je i ovako gugačak (21 min.) i glomazan (preko 5 GB) tako da je multimedijalnog materijala više no dovoljno, ako ste zainteresirani za učiniti nešto slično.

I to bi bilo to. Vidimo se dragi moji, ali samo u znoju lica naših, u kafiću isključivo i jedino poslije dugotrajnog i isrpljujućeg trčanja, planinarenja i bicikliranja. 🙂 Pozdrav i svako dobro želim.

Miša Nicinger

* * *

Iako nisam bila pretjerano oduševljena idejom kampiranja i bicikla rekoh “jednom se živi ‘ajde da probamo i to čudo”. Izabrali smo gotovo najtopliji dan za   avanturu, ali ako smo mogli prošle godine “stotku” po ovom vremenu što ne bi mogli i ove godine nešto tako!? Iako smo se opskrbili s dovoljno vode, vrućina čini svoje i trošimo ju jako brzo. Nažalost, nailazimo na nekoliko groblja koja nemaju vodu ili imaju pokidanu vodenu pumpu. Na sreću nailazimo na otvorenu slastičarnu gdje pijemo najfiniji čokoladni capuccino i osvježavamo se hladnom vodom.

Do Belišća smo prošli nekoliko kilometara makadama, e to je bila sodoma i gomora.  Izgrizle su me živuljke, izbio osip od sunca i trave, bila sam na rubu suza “što je to meni trebal0?”, ali za vratiti se je bilo predaleko. Stigli smo do Belišća jedva došli do nepristupačnu plaže i ulogorili se.

Noć prva, pojeli me komarci, jedva oka sklopila od buke al’ rekoh “hajde novi je dan zar može biti gore?” a može bilo je još vruće, a hlada na cesti nigdje i poslastica za kraj brda do Jezera Borovik. Kad se voziš u automobilu ne doživljavaš ih toliko, ali zahtjevna su barem za mene. Okupali smo se, odmorili i okrijepili te ulogorili i upoznali smo zanimljivu obitelj iz Slavonskog Broda koja ondje kampira danima, te otišli na spavanje doslovno čim se smračilo. Buđenje i pokret oko 7 sati (Miša me mrzio) ali imamo dosta uspona i treba ih preći prije vrućine. Klopamo u Podgoraču sladimo se Hidrom i kavom u Alohi u Feričancima, i možemo pedalirati dalje.

Naš tegobni put se približava kraju i dolazimo u Slatinu. Da ste me zadnji dan pitali kada ćete opet ići, rekla bi “nikad ni za živu glavu pa taman crkla…” u konačnici kad sam vidjela da brda nisu baš toliko neosvojiva – mogla bih opet, samo ne baš idući vikend… 🙂 Iako sam nakon ture najviše devastirana zbog alergija i družim se tjedan dana s pikicama (injekcijama) veselim se nekom slijedećem bicikliranju…

Marija Bešlić

* * *

Ukoliko trebate: webshop, web hosting, Cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište –  midnel.hr

* * *

Ukoliko trebate: webshop, web hosting, Cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište –  midnel.hr

Leave a Reply

Your email address will not be published.

*