08.06.2013.
Obzirom da i ovu nedjelju pauziramo od brda, prije par dana brzinski smo osmislili malu kružnu turu oko grada i okolice. Unatoč jučerašnjoj nezapamćenoj kiši, poplavi i prolomu oblaka, čak devet nas odvažilo se jutros krenuti put Arboretuma Lisičine i okolo naokolo do kuće. Iako je jutro započelo vedro, sunčano i toplo, mnogi koji su najavili svoj dolazak, po već dobrom starom običaju, otkazali su u zadnji tren. 🙁
Ekipa u sastavu: Dario Kruljac, Franjo Martinović, Nenad Čolak i Mario Perković – članovi BK Slatina, te gosn. Željko Juras, Una i Iskra Maravić, Marijan Mesec i moja malenkost, Ivona Lozić, nakon okupljanja pod satom, krenula je preko Sladojevaca, Radosavaca, još nekih malenih sela i poznatih bunara do Arboretuma Lisičine.
Arboretum Lisičine datira još od 1963. godine, kada je inž. Đuro Jorgić, kao student šumarstva, zasadio prve primjerke drveća na predjelu „Trešnjik“. Zasađene su vrste drveća i grmlja koje samoniklo rastu u okolici (breza, lipa, brijest, kalina i dr.).
1966. godine zasađeni su prvi primjerci četinarskih vrsta – zelena duglazija, obična smreka… Arboretum je prije Domovinskog rata brojao više od 2.500 taksona, te je bio jedan od najznačajnijih u jugoistočnoj Europi. Na žalost, 1991. godine, zbog nesretnih događaja koji su protutnjali ovim krajevima, arboretum je uništen, te je broj taksona pao na svega 500-tinjak.
U ožujku ove godine napokon je obnovljen sredstvima Europske unije, zahvaljujući projektu Nature No. 1. Sa 552.028,26 eura, koliko je dobiveno, renovirani su putovi te postavljene edukativne table, klupe, sjenice… Još da su obnovili i onu zgradu u blizini, pa da posjetioci imaju gdje popiti kavu, čaj, pivo, gdje bi im bio kraj?
Gosn. Juras sinoć i jutros bio je jako vrijedan – zamijesio je “ludo” tijesto, ispekao kiflice raznoraznih oblika, i turbo-ukusni kolač s orasima i jabukama, kojim smo se osladili u Arboretumu. Obišli smo dio parka, ubrali koju šumsku jagodu i sa čežnjom gledali nedokučive višnje i trešnje.
Na izlazu iz Arboretuma pozdravili smo se sa gosn. Željkom i sestrama Maravić. Trio se zaputio nazad istim putem, dok je ostatak ekipe, krenuo na opaki uspon prema Voćinu. Serpentina lijevo, serpentina desno, tako par puta i eto nas na ulazu u selo, gdje nam je glavni cilj bio pronaći Dr. Zagijevu geocaching kutijicu u voćinskom parku. Pronašli smo je bez problema, upisali se, napravili kratku pauzu za uništavanje preostalih zaliha vode i hrane, te navratili do mjesnog doma gdje se spremalo za svatove. Tu smo se “ogrebali” za malo pitke vode i kolača, a dobili smo i gratis obilazak dvorane u kojoj vjerojatno u ovom trenutku jede, pije i veseli se 300-tinjak uzvanika.
Voćin napuštamo vedri i odmorni, te krećemo preko Macuta, Bokana i Ćeralija kući. Još par uspona i pred nama je završni spust na famoznom Popišancu. Jurimo što brže, jer je grmljavina sve bliže, oblaci sve tmurniji, a vjetar jači. Po ulasku u grad, nakon skoro 64 prijeđena kilometra i 4 ipo sata čiste vožnje (ne računajući pauze), ekipa se, uz pozdrave i planove za sljedeću subotu, razilazi.
Prve kapi kiše uhvatile su me na ulasku u dvorište. Nadam se da dio ekipe, koji živi na kraju grada, nije pokisao. 🙂
Miša Nicinger
Zgodna ekipa (tu su i neka nova lica), dobar video, kratka ali zato slatka biciklistička tura. Koliko vidim lijepo vrijeme vas je poslužilo do samog kraja. 🙂 Vidimo se!