07.08.2013.
Prva etapa naše biciklističke rute od Slatine do Saint Filip & Jakova potrajala je punih 5 dana, računajući vrijeme potrebno za spavanje, uređivanje mjesta za kampiranje, nabavu i pripremu hrane, drijemanje poslije ručka i povremeno druženje sa drugim biciklistima i slučajnim prolaznicima. Ukupno smo prevalili 624 km. Na povratnu turu krećemo za koji dan i još uvijek nije do kraja definirana. 😉
Osim paklene vrućine koja na usponima dosezala 47°C i neprestane žeđi, unatoč tome što smo gutali oko 12 litara vode dnevno (plus manja lubenica), najveći su nam problem zadavale elektroničke naprave kojima stalno treba nadopunjavati baterije. Mali solarni punjač se pokazao nedostatnim rješenjem, jer smo preko njega punili samo jedan stariji mobitel. Novi modeli traže više energije…
Stoga za buduće biciklističke ture planiramo nabaviti znatno kvalitetniji adapter sa raznim naponima i priključcima i nekoliko kilograma težak akumulator koji može dati preko nekoliko ampera struje, kako bismo bili neovisni jer punjenje na sunčane ćelije i povremeno po kafićima ne funkcionira kako bi trebalo. Što reći osim “vražja tehnika”! Nekoliko mobitela, fotoaparata, videokamera, netbook jednostavno vapi za energijom. 🙁
Tijekom uspona na Velebit nismo imali odmora niti hladovine, pa je pedaliranje proteklo u sumornom raspoloženju i proklinjanju vrućine. Spust je duuugaaačak, opasan i vrlo dobar za uništavanje pločica i disk kočnica. Zbog strmine i duljine vrlo lako se postižu brzine veće od 60km/h što je na pretovarenim biciklima vrlo teško kontrolirati.
Ivoni je uspon na Malu Kapelu – 888 m/nv pao znatno teže nego meni, ali sam zato popizdio pri usponu na Velebit i prijevoj koji se nalazi na 927 m/nv. Problem je bio samo jedan – paklena vrućina.
No nije to ništa naspram onog što nas je dočekalo na otoku Pagu. Uspaljeni kamen, potpuno odsustvo vegetacije, gust promet… O da! Iako automobili piče 100 na sat i 99% ih ima klima uređaj bilo je vrlo nervoznih i bezobraznih individua. No na sreću većinom su korektni i strpljivi, a mnogi i pozdravljaju. Automobili su okupirali sve ceste od onih najvećih do najmanjih. 🙁
Da skratim… Ne treba ići niti na Mjesec, niti na Mars, a još manje na Veneru – sve to imate na Pagu. 😉 A tu je Novalja sa Zrćem gdje glazba doseže 160dB što je razina buke koju proizvode raketni motori. Zajedničko putu na Mjesec i odlasku na Zrće je kronični manjak cura i višak nabrijanih momaka…
Od tereta i truckanja je popustio moj 20 godina star paktreger i to na varovima! Ekspresno smo posjetili automehaničara koji je sve to povario i pofarbao, i olakšao me za 200 kn. No bila je nedjelja. Da je poput Srba koji su nam sve radili besplatno rekao ne košta ništa, dao bih mu 100 kunića, no ovaj je zaključio da se rad nedjeljom isplati. 🙂 Isto tako nas je mogao odbiti, ali na sreću nije.
U međuvremenu smo posjetili Vrila Gacke i napili se najbolje vode na svijetu! Riječ je o iznimno velikom izvoru tako da rijeka praktično nastaje na jednom mjestu. Odmah na samom izvoru se nalazi vodovod koji odvaja velike količine vode za kućanstva, a ostatak se pretvara u poveliku rijeku Gacku. Nekada su na tom mjestu vodenice radile punim kapacitetima, sada je sve to lijepo i krasno za vidjeti i dakako napiti se. 😉
Ali to nije sve. Svratili smo u špilju to jest pećinu Samograd koja je otkrivena u drugoj polovici 18. stoljeća. Upad je 40 kn/osoba, treba se voziti par kilometara do tamo po vrlo teškoj asfaltnoj cesti, a zatim planinariti oko 600 m do špilje. A tamo!? Tamo je 8°C, čak 5 zasebnih galerija, milijuni siga, stalaktita i vodič koji vam sve to pokaže i provede vas preko 430 stepenica isklesanih u stijeni. Kada poslije 20 minuta obilaska izađete sa +8°C na +38°C dogodi se pravi pravcati temperaturni šok. Ne preporuča se starijim osobama i srčanim bolesnicima, a ni dječurliju ne treba voditi unutra. Sve u svemu pećina to jest špilja za pamćenje.
Biciklističke staze na jadranskoj obali – ne postoje! Tu nema dovoljno mjesta ni za život, ni za turiste, kao ni za automobile, a kamoli za bicikliste. Kao što sam spomenuo u filmu, koji će tek biti montiran na povratku, ovdje nema biciklista jer vremenske prilike i neprilike, odnosno krajolik nije pogodan za pedalirenje osim na kraće rute. Kada kroz Slavoniju vozite npr. 100 km to znači jedan uspon i spust, a ovdje 30-ak! U Slavoniji sve brdske dionice obiluju hladovinom zbog čega vas grije samo unutarnji motor, ovdje imate podno grijanje na +40° i Sunce na +70°C.
Ako idete na more biciklom neka to bude u tijekom proljeća ili jeseni! Tada će vožnja biti znatno ugodnija jer nema turista, automobila, visokih temperatura, ali zato ali ima kiše, bure i drugih vjetrova koji na Jadranu pušu kao popizdili. 🙂 Tada ćete malo brže štrumfati, imati bolji prosjek km/h i znatno se manje oznojiti, ali nećete jesti izvrsne dalmatinske lubenice, smokve, grožđe i drugu egzotiku poput magunja, šparoga… U proljeće se možete sladiti jedino Nešpolama, jagode, trešnje i višnje tu ne uspijevaju, baš kao niti orasi.
Idem sada malo umočiti noge u slanu vodu koju Dalmatinci nazivaju morem. Vidimo se…
Miša Nicinger