Biciklom na more: Final countdown – 1.114 km

15.08.2013.

Tijekom montiranja silnih dodataka na naše nejake bicikle i pakiranja opreme, promatrala nas je moja mama Josipa (alias Finka) i rekla: “Što vam sve to treba!? Zašto ne sjednete lijepo u auto i vozite se kao ljudi?” Nisam ništa odgovorio jer bi obrazloženje naših pobuda potrajalo…

Jedno je sigurno – odlazak na biciklističku turu dulju od 1.000 km nije samo aktivni godišnji odmor. To je događaj koji se ne može opisati riječima, fotografijama niti prikazati na filmu. Riječ je o mješavini zadovoljstva, zabave, razonode, iznenađenja, uzbuđenja, straha, vrtoglavice, mučnine, bola, otpora, dokazivanja i pokazivanja. Sve to u konačnici maštu pretvara u stvarnost ili obrnuto. 🙂

Kao i uvijek, najveći problem nisu predstavljali snaga duha i tijela, već: izdržljivost opreme, debljina novčanika (Hrvatska je duplo skuplja od Srbije, Bosne, Mađarske i Slovenije) i broja dana koji vam je netko odobrio ili si možete priuštiti za ovakve putešestvije.

Lako je biti avanturist i svjetski putnik, sklapati prijateljstva, širiti dobre vibracije, upoznavati nove krajeve, ljude i običaje – znatno je teže pronaći vrijeme i novac za sve to.

Bilo bi nam znatno ugodnije i ljepše da smo mogli voziti 80 do najviše 100 km dnevno tako da nam preostane vremena za druženje sa lokalnim stanovništvom, sa biciklistima koje smo susretali ili vozili skupa pojedine dionice, odnosno za posjet svim onim lijepim i zanimljivim znamenitostima pokraj kojih smo prolazili: špilje, pećine, etno kuće, vrela, ergele, muzeji, plaže (npr. Zrće), kampovi, adrenalinski parkovi, restorani, planinski vrhovi, izletišta, biciklističke staze, itd.

Tijekom dugih i napornih sati vožnje, nismo imali suicidne misli ali je često bilo netrpeljivosti prema cestarima i lokalnim vlastima. Premalo gradova ima uređene biciklističke staze, a ima i onih koji su napravili staze ali se nikada nisu vozili po njima pa ne shvaćaju problematiku penjanja i spuštanja sa trotoara ili se nisu potrudili staviti jednu pipu sa vodom iz vodovoda ili kakvu info tablu na križanju.

Bicilistima oznake poput Zagreb i Split usred ničega (npr. u Lici) baš ništa ne znače! Nama su potrebne oznake za najmanja sela i daljine u kilometrima kako bismo mogli odlučiti idemo li dalje ili spavamo. Od velikih gradova su važnije informacije o izvorima, pekari, dućanu, lubenicama i rajčicama. O komadiću trave na kojem bismo prespavali da ne govorimo.

Najbezobzirniji i najbezobrazniji su definitivno ljudi na morskoj obali. Tamo je sve podređeno enormnoj zaradi u nekoliko mjeseci, tamo se turistima otima, cijene su dignute u nebesa, i mrzi se baš svaka osoba koja nije iz njihovog sela! Osobno sam promatrao primitivizam na svim nivoima. Sve je to čudno i jako ružno.

Vjerovali ili ne – najbolji su ljudi u unutrašnjosti i u tzv. pasivnim krajevima. Na našoj biciklističkoj ruti najviše smo dobili pomoći i informacija od mještana Đulovca, a potrudili su se u ličkim mjestašcima, Dvoru i Kostajnici. Izvan kategorije je domaćinska atmosfera i gostoprimstvo kod obitelji Lozić u Sv. F&J (Ivonini roditelji) i kod GSS prijatelja u Selima kraj Siska, odnosno kod radioamatera s kojima smo na “ti” odnosno na “73”. To su već neke sasvim druge relacije. 😉

Neki zaključci:

• Za pisanje dobre priče je potreban stalno aktivan diktafon koji se aktivira glasom. Onoga trenutka kada nešto doživim, pomislim ili poželim reći/napisati jednostavno treba dati natuknice jer se tijekom napornog dana sve to zaboravi.
• Ipak i unatoč zaboravu – sve što sam propustio spomenuti u tekstu vjerno su snimile naše amaterske kamere (Pentax DSLR, Fuji mali kompaktni idiot za fotkanje i snimanje video zapisa, bezimena sportska kamera na upravljaču za snimanje brzih spusteva i poneki đir gradom, a katkada bi morali posegnuti za mobitelom kad su sve druge baterije bile prazne). Ovdje bi nam sponzori mogli riješiti gomilu problema, ali s obzirom da ih nismo kontaktirali – nismo ništa niti dobili. 🙁 Sony, Panasonic, Canon, Nikon, Olympus, Pentax, Fuji i tko zna koja sve poznata imena postoje u RH – znajte da ćemo rado prihvatiti svaki novi ili reparirani model i još ćemo vas hvaliti na sva usta. 🙂 Ako treba možemo vam vratiti kameru i rezervne baterije odmah po povratku sa ture. 😉
• Zbog nepodnošljive gužve na svim glavnim i sporednim cestama – treba izbjegavati odlazak na Jadransku obalu i otoke u jeku turističke sezone!
• Zbog tehnike (kamere, računalo, pametni telefoni, baterijske lampe) na budućim putovanjima moramo riješiti napajanje strujom tako da ne ovisimo od moljakanja po kafićima. Konobari su OK, ali je vrijeme punjenja prekratko. Osim toga obično punimo samo ono što je najkritičnije, ne možemo od konobara zahtijevati da nam puni 7-8 naših uređaja! Velika solarna ploča, akumulator i pretvarač su naprosto nužnost! Sponzori eto prilike da se iskažete. 🙂
• Prošli put je Ivona poderala bisage (dobila je nove), a ovoga puta su stradale moje – možda i ja dobijem nove. 🙂 Dobre bisage su 80 i više eura. 🙁
• Zbog iznimnog napora na usponima i enormne potrošnje kočnica na spustu – treba izbjegavati uspone, prijevoje i sve planine općenito. Mi smo ih na putu imali bezbroj (Velebit, Plješevica, Bilogora, Papuk, Novljansko gorje i mnoga prigorja). Najravnija se pokazala Bosna gdje smo 100km vozili po najljepšoj cesti na svijetu (rijeka Una, hladovina, ravnica, dobro društvo).
• Težina bicikala: Miša – 37kg, Ivona – 34kg.
• Od Slatine do mora smo putovali punih 5 dana pri temperaturama koje su u hladu dosezale 40°C. Čeličnom voljom smo svladali Malu kapelu i Velebit, a zatim i Pag.
• Predviđenih 2 dana odmora pretvorili smo u 4 najviše zbog lažne uzbune o mogućim pijavicama, olujama i gradu veličine jajeta.
• Zbog nedostatka vremena od Sv. Filip i Jakova do Slatine smo putovali 3 dana i 1/3 noći.
• Prevalili smo ukupno 1114km što i vama želimo.

Ne zaboravite pogledati cjeloviti video zapis i fotogaleriju – snimili smo ih najviše zbog Vas i sa željom da nam se pridružite ili odvažite na ovakve pothvate (op.a. video zapis i fotogalerija biti će objavljeni nakon prezentacije koju priređujemo uskoro).

Veći dio foto i video zapisa nastao je u teškoj muci (usponi i vrućine) stoga nam nemojte zamjeriti poneku pogrešku, ispad, lapsus, psovku i netrpeljivost spram svih i svega. Biciklisti su ništa drugo do ljudi sa svim svojim vrlinama i manama.

Miša Nicinger