12.08.2014.
Već nam se dugo u glavi vrtjela ideja o bicikliranju do Osijeka s pretpostavkom da bi ta relacija mogla biti savladiva nekome tko sustavno ne vozi bicikl i ne pristupa vožnji onako zapravo „sportski“.
Teren je ravan, ceste su dobre i nisu ni previše prometne ako odlučite ignorirati dva uobičajena smjera prema Osijeku – jedan preko Donjeg Miholjca, drugi preko Našica. Treći, i nama najzanimljiviji smjer je onaj koji meandrira između ta dva glavna kraka, a prolazi lijepim slavonskim selima i gustom šumskom hladovinom.
Kretanje u 05:45 (u sastavu Sanja P. i Domagoj R.), a onda lagani kas našim dobro poznatim seocima: N. Bukovici, Breziku, Miljevcima i Dobroviću.
I već tada vožnja postaje zanimljivija jer skrećemo na makadam koji vodi prema Krivaji Pustari, a onda se opet vraćamo na „pravu“ cestu prema Milanovcu i Rastovcu.
Tu opet dolazimo na makadam koji prolazi gustom i hladnijom šumom na početku koje nailazimo na prekrasnu obnovljenu lovačku kuću Boljaru koja je nekad bila stanica na uskotračnoj Gutmanovoj pruzi Valpovo – Čačinci.
Lijepo mjesto za prvu kratku pauzu i fotografiranje. Nastavljamo prilično dugo pedalirati kroz šumu koja u rano jutro uopće nije pusta – često nailazimo na Šumarijine radnike i kamione.
Ponovno izlazimo na cestu u Novom Selu i nastavljamo prema Kućancima i Magadenovcu u kojemu se nakratko zaustavljamo ispred osnovne škole i novog, gotovo dovršenog vrtića (!).
Slijede Šljivoševci i Marijanci. Ovdje nas ljubazni djelatnik poljoprivredne ljekarne upućuje na cestu prema Marjanskim Ivanovcima kako bismo izbjegli makadam, a zatim prema Harkanjevcima i Zelčinu.
Svjesni smo da time pedaliramo više nego što smo prvotno planirali te da se spuštamo na jug, ali pitome cestice i prekrasna priroda kojom prolazimo opravdava nekoliko kilometara više.
Cilj nam je dužu pauzu napraviti u Ladimirevcima (ne, nisu „Vladimirevci“), rodnom mjestu Fabijana Šovagovića.
Vidjevši konačno Fabijanovu bistu u središtu Ladimirevaca, nametnuo nam se njegov ovdje parafrazirani tekst iz filma Đuka Begović: „Samo ovaki budi ko što sam i ja, pa ćeš znat da si živio.“
Nastavljamo dalje prema Satnici, a onda izlazimo na magistralu u Samatovcima, računajući pri tom na to da do Josipovca nema još puno kilometara, a upravo je Josipovac ona psihološka granica koju treba prijeći da bi se dobio osjećaj da si već u Osijeku.
Međutim, dio od Samatovaca do Josipovca pokazao se prilično nezahvalnim jer na tom dijelu ima puno prometa, a osjećaj nestabilnosti koji ostavlja kamion koji vas zaobilazi ili automobil čiji vozač samouvjereno povećava brzinu na ravnoj cesti zaista nije ugodan. Uz to, sunce je sad već u zenitu i prilično je vruće.
Ipak, ubrzo ulazimo u Josipovac, a onda i u Višnjevac kroz koji se polako vozikamo stazama uz prekrasan drvored platana.
U Osijeku nailazimo na radove na cesti – čini se da se radi na novim kružnim tokovima iliti raskružjima te na tramvajskoj pruzi.
Izgleda da je prometna infrastruktura u Osijeku prilično prilagođena biciklistima pa ugodno iznenađuje to da ih često viđamo u širem središtu grada, posebno na lijepo uređenom i vrlo živahnom šetalištu uz Dravu, bogatom kafićima i restorančićima.
Suvišno je reći da smo se, već pomalo iscrpljeni, bogato nagradili u jednom od njih.
Sanja Pajnić
