30.04.2016.
Pitanje: “Htio bi ovog ljeta ići samostalno biciklom na more. Da li je to preporučljivo ili da si nekog nađem da ide sa mnom? Gledao sam vaš video i jako mi se svidio pa razmišljam da ja pokrenem neku akciju pod nazivom Biciklom na more za zdrav život ili slično tome…” – Tomislav.
Odgovor:
S obzirom da biciklisti, nisu ništa drugo nego ljudske životinje na dva kotača 😉 koje žive u skupini i ovise jedni od drugih, i mi se volimo družiti, dokazivati, nadmetati, pomagati… Odgovor je vrlo jednostavan – sve je bolje u dobrom društvu! Za nekoga je to skupina prijatelja ili istomišljenika, a za druge je to voljena osoba, odnosno bračni partner.
Tijekom duljih, odnosno višednevnih biciklističkih vožnji moguće je susresti i mlade i stare, najčešće usamljene muškarce i muško-ženske parove srednje do starije dobne skupine. Zašto? Zato jer su mladi ljudi prije svega zdravi i teško ih je motivirati na ovakve izlete. Mlad čovjek želi brzinu i drugačiji vid slobode, pa za prometalo bira motocikl i automobil, ne razmišlja toliko o zdravlju i ima potpuno drugačije prioritete. I to je u redu, tj. u skladu da godinama. 🙂
Ukoliko imate skupinu biciklista ili voljenu osobu spremnu na zajednički pothvat, svakako bih preporučio zajedničku vožnju iz nekoliko razloga:
- Nije potrebno da svaki sudionik nosi alat i komplet za krpanje guma. Dovoljan je jedan set alata za cijelu skupinu, bez obzira na broj biciklista.
- Štedi se i na opremi za spavanje, s obzirom da u šatoru mogu komforno spavati dvije osobe. Isto vrijedi za plinsko kuhalo, komplet prve pomoći i slično.
- U slučaju nekih problema i teškoća pomoć će vam pružiti netko iz skupine, uputiti poziv i slično. Nema uvijek u svagdje GSM signala niti prolaznika! Ukratko skupina ljudi bolje funkcionira.
- Nisu svi vični majstorskim zahvatima, sastavljanju potrganog lanca, krpanju guma ili dovoljno strpljivi kada je u pitanju priprema hrane. Što se tiče krpanja guma, ja sam u jednom danu imao i do 10 intervencija što na auto cesti nije uvijek jednostavno niti lagano kada znamo da je bicikl pretovaren opremom, sunce prži, a vi cijeli dan krpate gume. Sa smiješkom dakako. 🙂
- Ne govore svi podjednako dobro strane jezike, niti ih najbolje razumiju, stoga je lakše kada imate nekoga tko se služi engleskim, njemačkim, mađarskim ili talijanskim jezikom nego kad razgovarate isključivo rukama. 🙂
- Priprema za spavanje zahtjeva odabir mjesta, pripremu tla, postavljanje šatora, puhanje luftića tj. određene vještine i strpljivost. Još više organizacije se traži ujutro jer treba sačekati da se šatori osuše od vlage, sve to lijepo očistiti, složiti, spakirati, pričvrstiti, biti dobro raspoložen, čak i ako je vjetrovito, kišovito. 😉
I da ne nabrajam dalje, shvatili ste. Ili ćete po cijele dane nekoga pomagati ili ćete biti potpomognuti od strane skupine. 😉
E sad, ukoliko idete samostalno:
- Ljudi će vas bolje prihvaćati i uzimati u zaštitu jer ste ranjivi, nezaštićeni i tako kako da kažem hrabri i odvažni. Nuditi će vam tuširanje, spavanje, hranu… No i tu ima iznimke jer ima biciklista i “biciklista”. Jedni su biciklisti, a drugi su polunametnici (čitaj paraziti) koji žele besplatno provesti godišnji odmor i koriste ljudsku dobrotu i sve što stignu na tom putu;
- Istovremeno će vas znatno lakše opljačkati, posebno u velikom gradu, gdje se uvijek muvaju lokalni najčešće maloljetni delikventi (često u skupinama) i gledaju kako da se dokopaju mobitela, novčanika, fotića, pa čak i cijelog bicikla, dok vi drijemate na suncu, gledate zgodne komade, ili ste zaglavili na kasi u trgovačkom centru. Bicikl možete zaključati ali sve na njemu nikako…
Biciklist je najranjiviji tijekom vožnje na javnim cestama (spust velikom brzinom pod teretom je najkritičniji, a tu su dakako i jako nervozni vozači kamiona i katkada automobila), u posebnu skupinu problema spadaju oni vezani za sigurnost tijekom spavanja. Netko spava kao top, netko hrče, nekoga umor toliko svlada da ne čuje ništa i nikoga, i moguće ga je odnijeti skupa sa šatorom i biciklom. Ukratko skupina je bolje zaštićenija i mirnije spava, od relativno nezaštićene jedinke, osim ako spavate u kampovima. No to je teško organizirati. Prvo jer kampova nema na putu do odredišta, a drugo nikad ne znate gdje ćete koliko vremena izgubiti tijekom vožnje i što će vas zadržati, tako da ne možete precizno planirati tajming! Šator se postavlja tamo gdje ste umorni ili gdje vas uhvati mrak. To je jednostavno tako. Vrijeme za odluku o spavanju donosite u 10-15 minuta i nema mogućnosti za popravak kad se jednom raspakirate.
Možda griješim, ali meni se čini da samostalno kreću pedalirati, oni koje je nužda na to natjerala, ili su na nekakvom hodočašću, iako ima i onih koji mrze cijeli svijet, pa ne mogu podnijeti kraj sebe nekoga tko je bolji, drugačiji, odnosno slabiji, nekoga tko će ih usporavati. Svima svaka čast ali od takvih samoživih stvorova bježite glavom bez obzira. S druge strane ako ste se prepoznali kao vuk samotanjak, bolje je da idete sami nego da vas drugi po cijele dane nerviraju ili vi njih. Ako balansirate između alfa mužjaka i vuka samotnjaka pokušajte isprva sa vikend turama (dva dana vožnje, jedno spavanje) da vidite kakvi ste u skupini. Imate li dovoljno volje, snage, strpljivosti i želje za zajedničkim znojenjem sa drugim dlakavim stvorovima. 😉
Kada kažem “nužda natjerala na samostalno pedaliranje”, to su oni što nemaju sreće u pronalaženju partnera koji je dovoljno motiviran i sposoban za ovakve izazove, a sa druge strane nemaju želju voziti sa pripadnicima vlastitog spola ili neke skupine. To ne znači da mrze sve druge, nego jednostavno imaju svoj tempo vožnje (malo brže ili malo sporije), žele stati na određenim mjestima i na miru uživati, razgovarati sa slučajnim prolaznicima i sl. To u skupini često nije moguće jer netko želi samo voziti, netko stići na odredište i baciti bicikl, netko ne uživa u pogledu, netko misli samo na jelo…
Dodano, jako je važno kompatibilnost i snošljivost skupine. Na primjer ja na vožnjama svraćam kod radioamatera da ih pozdravim i snimim reportažu za radioamaterski portal qrz.com.hr, a to se nekome neće svidjeti i biti će mu nasmrt dosadno. Isto bi se dogodilo da mene odvedete npr. na nogometnu utakmicu ili koncert domaće glazbe. 🙂 Zato je važno da skupina diše u ritmu i dobro podnosi želje pojedinaca. Još jedan primjer – tijekom vožnji često insistiram na fotografiranju i zaustavljanju, odnosno ponavljanju scene, kako bismo snimili komad video zapisa, to neke smeta jer žele samo voziti, i ne razumiju potrebu za stvaranjem dokumentarnih sadržaja.
Netko želi biti vođa, a netko vođen i bezbrižan. Svatko u skupini ima svoju ulogu. Npr. netko će rješavati tehničke probleme, netko snimati značajne trenutke fotićem i video kamerom, netko će dizati moral i održavati dobro raspoloženje. Dio skupine će svratiti u muzej ili kakvu špilju, a dio će odmarati, pijuckati nešto i čuvati bicikle…
Nadalje, u skupini uvijek netko može razbijati vjetar i drugima omogućiti lakšu vožnju. Istovremeno je lakše zapeti kotačem za nekoga ispred sebe ili prouzročiti da neka reakcija utječe na sve u skupini, pa treba biti obazriv. Vozi se dugo, koncentracija zna pasti i ljudi se opuste. Toga najčešće nema kada su u pitanju parovi jer obično jedni na druge paze (svatko na svoj način) što u isključivo muškim skupinama nije slučaj i svi žele biti glavni.
No sve je to normalno i za ljude, tako nekako… 🙂
Konačni odgovor:
Najvažnije je pokrenuti guzicu i pedalirati, osjetiti vjetar u kosi i aktivno se odmarati. Iz toga proizlazi zdrav život i uživanje u svakom trenutku tijekom dugih sati na biciklu. Mišljenja sam da je najljepše je u paru, sa voljenom osobom, a ako nema druge onda sa ljudima dobre volje ili samostalno. Za kraće jednodnevne i vikend ture svakako je bolje ići u što većem broju, a dulje od 10 dana u paru.
Miša Nicinger
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, Cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr