853 km: Biciklom na more 2. put

09. – 15.08.2017.

Hajdemo za početak napisati odgovor na hipotetsko pitanje “Kome je namijenjena ova reportaža?” Prije svega svima koji bi željeli učiniti ili doživjeti nešto slično. Da spoznaju što ih čeka, ukoliko se odluče krenuti u avanturu “na dva kotača” sa vlastitim pogonom. I dakako svima koji bi to željeli, a ne mogu iz zdravstvenih razloga, zbog godina starosti, različitih fobija, nedostatka vremena ili financija, a tu su obiteljske obveze (mala djeca, bolesni roditelji, ljubomorni partneri), itd.

Ljudi prilaze, razgovaraju, čestitaju, rukuju se, pozdravljaju iz auta ili sa motocikla (bip, bip), koji časte, zovu na ručak ili večeru, fotkaju, čude se ili jednostavno sa strane tiho promatraju i dijele našu strast. A tu su i prekobrojni simpatizeri i pratitelji portala “na2kotača.net” koji jednostavno uživaju dijeliti radost sa onima koji to uspijevaju ostvariti.

Osim uzbuđenja i zadovoljstva na turi, cilj je pohvaliti se postignutim i podijeliti strast sa istomišljenicima, odnosno potaknuti druge i educirati mlađe i manje iskusne, kako bi se odvažili i doživjeli nešto izvan svakodnevnih okvira života.

Tehnički problemi na startu:

Na nesreću (ili možda sreću) nekoliko godina star Canon Ixus 150 krepao je 30 sekundi prije polaska na turu. Nesreća jer više nije pouzdan i treba novi, a sreća jer bolje da se to dogodilo doma, nekoliko trenutka prije polaska, nego 2. ili 4. dan. 🙂 Sukladno tome, na turu nosim stari mobitel Huawei Ascend Mate 6.1 koji ima dugotrajnu bateriju i izvrsnu stražnju, te nešto slabiju prednju kameru, s kojim (silom prilike) fotkam sve fotke i snimam video zapise tijekom ove biciklističke avanture. Ujedno koristim prigodu da podsjetim sve bicikliste zašto mobitel nije dobar izbor za snimanje. Video zapis je 50% lošiji, a sve atraktivne fotke u prolazu nisu snimljene. 🙁 S obzirom da mobitel nije moguće nositi oko vrata, često ne uspijevam uloviti brze i zanimljive detalje (kojih je bilo poprilično) i ne mogu snimati najatraktivnije video zapise u vožnji. To je ujedno sreća za vas, jer da sam imao fotić, snimio bih 1.000 fotki i popeo se svima na glavu. 😉 Ovako ih ima samo 500-injak. 🙂 Tekst sa temom i problematikom snimanja biciklističkih vožnji imate ovdje…

Razlog zakazivanja objektiva više je nego očit: znoj, nečistoće, hladnoća, vrućina, voda, vlaga, snijeg, prašina, pijesak tijekom godina uporabe… Ipak je to fotić koji se koristio isključivo na planinarskim pohodima i biciklističkim vožnjama, dakle u nemogućim uvjetima. Sukladno tome (pre)dugo je i trajao. 🙂 Nasprejao sam ga sa “Video 90” i opet radi, ali više definitivno nije pouzdan i ide u staro željezo.

I da, odmah ću se ispričati zbog povećeg broja selfija. Žao mi je, but jebiga. 🙁 A koga ću snimati ako ne sebe? Na ovoj biciklističkoj turi sam bio definitivno “naj” macan u svakom pogledu. Tko ne vjeruje, nek’ se nacrta na startu neke nove “uh, uf, puf…” avanture. 🙂

Bicikl: 

I dalje vozim prastari MTB marke HARO V4 od koga nije ostalo ništa osim aluminijske rame, cijevi upravljača i cijevi sjedala. 🙂 Sve, baš sve drugo je više puta promijenjeno (vilica, kotači, pogoni, mjenjači, ručice mjenjača, sjedalo, ma sve). Neki dijelovi i više desetina puta (npr. lanac). Prije polaska na turu, HARO je dobio nove gume Schwalbe Marathon, kožne ručke za upravljač, pločice za disk kočnice i veliki 400 ml sprej za podmazivanje lanca i lančanika.

Oprema: 

Od opreme i ovoga puta nosim baš sve. Težina bicikla i opreme iznosi 45 kg. Uf. 🙂 Ne znam jel’ netko nosi više. No, primijetio sam tijekom susreta, sa drugim biciklistima, kako mnogi od njih nemaju toliko puno opreme, a to znači: spavaju u iznajmljenim prostorima, eventualni servis i popravke im radi netko drugi, hrane se u restoranima tj. ne pripremaju sami hranu, a kad se umore koriste druga prijevozna sredstva poput: vlaka, aviona ili broda. Njihov aktivni godišnji odmor u konačnici košta i do nekoliko tisuća eura. Sa druge strane mene je ovih 7 dana koštalo približno 100 €, a nisam baš nešto štedio. Proveo sam par noći u kampovima, jeo u pizzerijama, cugao u kafićima, sladio se u pekarama, popunjavao potrepštine u trgovinama, lizao sladolede… Jednostavno nije moguće potrošiti više.

Nadalje, biciklisti se uglavnom susreću na cesti tj. u prolazu, i obvezno dok vozimo u suprotnom smjeru pa nije moguće napraviti dublju analizu problematike, opreme, troškova, iskustava, izvedbe i sl. No tu je internet. 🙂

Po prvi put nosim veliki solarni panel 21 W koji ima 2 x USB odnosno 2 x 5V/1A. Ukratko stvar radi savršeno. No samo na suncu, ako direktnog sunčevog svjetla nema ili su sivi oblaci, sjena, šuma – nema struje. Neki mali mobitel od 5″ bi se možda mogao čardžati i u sjeni pri manje sunca, no ja imam dva velika (6,1″ i 8,4″) sa velikim baterijama. Uglavnom Phablet Huawei Mediapad M3 se napuni od nule za 6 sati.

Prehrana i voda:

Proces hranjenja tijekom cjelodnevnih vožnji i spavanje u kampovima, na livadama, napuštenim objektima nalikuje (pomalo) na nomadski način života. Stoga je potrebna određena autonomija u slučaju kada ste udaljeni od civilizacije. Prvo i osnovno, na turama imam min. 4 boce sa vodom kapaciteta 0.75 litara i uvijek gledam da su sve pune. Nikad ne znate gdje će se nešto iskomplicirati (visoka temperatura, beskrajan uspon, noć na livadi bez vode) i treba imati maksimalno moguću zalihu. Od hrane uvijek imam: nekoliko konzervi (mesni narezak, skuša, haringa), instant pileće i goveđe juhe u vrećicama, crnu kavu, plazma keks, integralni tost, znatan broj energetski pločica sa žitaricama i medom, desetak 15 gr. vrećica meda, suho grožđe, bademe, lješnjake, orahe. Uz put dodajem: jabuke, kruške, šljive, banane, rajčice, paprike, a na moru sam se prežderavao smokvama. 🙂

Voda se dopunjuje na mjestima gdje se nešto kupuje, a katkada i na izvorima (bilo ih je ukupno tri) i dakako na grobljima. Najlakše je dobiti vodu od teta u pekarama, i dućanima, odnosno od konobara u kafićima. Bakšiš od par kuna čuda radi. Katkada bude leda i za izvoz. 🙂 No ima i restorana poput onog u Sisku, gdje su mi donijeli litru tople gazirane vode, a naplatili 30 kn za 5 bočica od 2 dcl i par kockica leda. No definitivno sam najskuplji vodu popio u Virovitici gdje sam 2 dcl vode platio 9kn. Nadam se da neće oni u SK od sada 1 litru naplaćivati 45kn.  Joj mene joj…

Samo u jednom kafiću nisam dobio račun. No ta je sirotica bila malo hendikepirana, baš kao i ona teta u dućanu koja je pola sata nabadala račun i naračunala mi par tisuća kuna za sendvič. Aaaa… 🙂

Tijekom uspona iz Rijeke sam kroz kućna vrata ugledao obitelj kako objeduje. Stao sam u mjestu i procijedio “molim malo vode”. Odmah su izašle tri generacije žena i obasule me pažnjom. Najmlađa je donijela bocu zaleđene vode da mi se nađe za kasnije, starija mi je napunila tri boce vode, a najstarija me pozvala na ručak. Neprocjenjivo. Kao i sve one usamljene bakice koje su me nudile hranom, no vremena za to nije bilo…

Održavanje higijene:

U kampovima je sve jasno – prva stvar je tuširanje i pranje kompletne garderobe (majice, hlačice, gaćice, čarape, marame) koja se preko noći osuši i miriše kao nova. 🙂 No kad ste negdje na livadi nema puno mudrolije, vlažne maramice i malo vode, ma sve se može. Neseser sadrži: četkicu za zube, napola potrošenu pastu za zube (jer puna je teža), veliki šampon za kosu (njega koristim za sve – čak i za pranje rublja), vatirani štapići, plastične čačkalice sa zubnim koncem, i sl.

Kupanje u moru nema veze sa higijenom. To je samo kratkotrajno slano osvježenje. Onog trenutka kad izađete vani bude vam vruće i znojite se kao svinja. 🙂

Prva pomoć i kemijska sredstva:

Iz kompleta za prvu pomoć nosim samo dva zavoja i nekoliko komada sterilne gaze. Sve to je više puta upakirano u PVC vrećice da se ne smoči i ne kontaminira.

Zatim i dovoljnu količinu vrećica sa magnezijem u prahu predviđenim za gutanje bez vode, par Brufena u prahu za skidanje temperature i protiv bolova, nekoliko kremica za herpes i žvale, znate ono za ne daj Bože (puj, puj), čisti vazelin (iz DM-a) za rane (može se i lanac namazati) i dakako krema za sunčanje. I to je to…

Odmor, umor ili ljetovanje?

Avantura zvana “biciklom na more” ne pripada u kategoriju ljetovanja i godišnjeg odmora! More i tzv. morske radosti biciklistima nisu prioritet. Mi ne idemo zbog kupanja i ležanja na plaži. Ne idemo pedalirati zbog ludih provoda, opijanja, izlazaka, posjeta muzejima, restoranima, kino dvoranama, zbog plesa i lude glazbe… Idemo zbog stanja duha, svijesti, mišića i kardio-vaskularnog sustava. To dakako ne znači da smo bolji od drugih. Jednostavno, biciklisti žive neki svoj film u glavi i stvari vide drugačije. I to je to… OK, ako ćemo pravo malo smo tjelesno i mentalno izdržljiviji. Dobro, dobro, malo više. 😉

Većina tzv. običnih i normalnih ljudi jednostavno nije sposobna za ovakve pothvate, no to je njihov problem. Zar ne? S druge strane, mladi, zdravi i snažni – mogu bez problema izdržati sve tjelesne napore tijekom ovakve ture, no oni nisu dorasli psihički za ovakav vid rekreacije. Njima je to iznimno dosadno, glupo, bezvezno, besmisleno, bljak i fuj. 🙂

Upravo stoga na ovakve biciklističke ture u pravilu idu malo stariji. Ako ne računam onu simpatičnu Švabicu koja mi je prišla na vidikovcu kod Bakra. Ima 29 godina, vozi sama, na biciklu nosi tek nešto malo opreme i voli sve što vole mladi. A koliko sam uspio razaznati voljela bi i mene, no nisam se dao. Imam ja jednu takvu koju volim i koja ne zna što hoće. Dvije takove bi bile too much. 🙂

Važno za napomenuti:

Moram priznati da euforija naglo splasne kada je sve spakirano i spremno za polazak. U zadnjim satima prije polaska jednostavno krene razmišljanje o onome što bi se moglo sve dogoditi na putu.  A može svašta… Bolje je ne razmišljati o tome jer više nikada neću sjesti na bicikl.

Svi znate onu poslovicu o vozačima automobila – Kad sjedneš u auto jednom si nogom u grobu, drugom u zatvoru. Mala je vjerojatnost da ćete nekoga ubiti sa biciklom, ali da će vas sjebati je uistinu velika.

Na sreću strahovi i promišljanja tipa ići ili ne ići, odnosno kakva su iznenađenja na putu sve moguća – jednostavno prestaju onoga trenutka kada se zavrte pedale i postigne radna temperatura “motora” odnosno srčani ritam.

Što bih posebno istaknuo?

• Gradić i rijeka Glina! 🙂 Mala prekrasna oaza, ugodno društvo, prelijepe žene, dobri dečki, obitelji, djeca… Za nas iz Slavonije blizu, jeftino, prekrasno. OK, imamo mi Dravu koja je također biser ali je puno veća i moćnija rijeka, pa često zna odnijeti mlade živote.

Što je bilo loše?

• Bol u desnom koljenu me povremeno rasturala i tada sam bio poprilično jadan. Bol je krenula već prvog dana, nastavila se slijedećeg, pa se povukla na dva dana, onda se ponovno javila silovito… Tada se čovjek osjeti nemoćnim i postaje bolno svjestan roka trajanja i prolaznosti;
• 5-6 kilometara makadama na dijelu ceste od Pokupskog do Starog Farkašića me ubila u pojam jer nije nigdje bilo upozorenja, bicikl mi je pretovaren i jako je teško voziti uzbrdo, a još teže spuštati se;
• Na obali je bilo čestih kolona i zastoja u prometu, tada bih jurio pokraj njih, i sa lijeve, i sa desne strane. Jednostavno se opustiš unatoč opasnosti. No auti mogu stajati na vrelom asfaltu jer imaju klimu, biciklist bukvalno kuha i kipi, stoga moramo stalno biti u pokretu i malo se rashlađivati;
• Otprilike na 600km sam upoznao što je to “preponska kila”. Za 30-ak dana idem pod nož, da mi ugrade neku plastičnu mrežicu na mjestu potrganih mišića. Jel’ problem nastao zbog toga što zadnjih godina jako malo vozim bicikl, zbog silnog napora i težine opreme, genetike, starosti, ne znam, a nije niti važno;
• Zadnjih 100km u povratku sam trebao lake droge tj. stimulans u obliku glazbe, pa sam po prvi put na biciklu stavio slušalice i odvrnuo Uplifting Trance. Da toga nije bilo, jednostavno bih prošvikao.

Nešto za kraj:

Trajanje ture (7 dana) je definitvno prekratko vrijeme za ovakvu avanturu. Za druženje i opuštanja na pojedinim mjestima treba barem 15-20 dana. U tom slučaju bi napori bili manji, vrijeme oporavka dulje, a užici veći. Mogla bi se razviti nova poznanstva, steći različita iskustva i znanja, pa čak i ljubavi. 😉

More nije jedino gdje se može ići. Ima jako puno lijepih mjesta i destinacija za pedaliranje i usputni provod, ako imate vremena, volje i šuške. 🙂 Hrvatska je mala zemlja, no ipak treba mjesec dana da se napravi puni krug. Bosna, Srbija i Crna Gora su atraktivne, no tame je roaming jako, jako, jako skup, a neki od nas ne mogu bez stalne i neograničene internetske konekcije, jer smo profesionalno vezani za Net.

Unatoč daljini, težini opreme, velikoj vrućini, visokom gorju i opakim prijevojima: Kapela 888 m/nv, Vratnik 700m/nv, Gornje Jelenje 889 m/nv i Veliki vodenjak 847 m/mv – bilo mi je žao što se sve tako brzo završilo.  Prva pomisao kad sam stigao doma bila je: “Želim još!“. 🙂 Pa se vi mislite.

Ispričavam se zbog velikog broja besmislenih selfija u fotogaleriji. Ne volim toliko sebe, nego eto tako vam je to kad ste sami na turi i nemate koga drugo fotkati. 🙁 Molim da komentare i pitanja pišite ovdje na portalu “na2kotaca.net” u polju za komentar, jer ono što napišetete na Facebooku ili Youtubeu neće svi vidjeti.

Miša Nicinger

* * *

Ukoliko trebate: webshop, web hosting, Cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište –  midnel.hr